Postoji taj jedan trenutak u godini kada bi vrijeme, barem simbolično, trebalo usporiti. Dani između kraja decembra i početka januara. Dani koji su nekada imali jasno značenje: završetak jednog kruga, kratki predah, povratak porodici, tišini i smislu. Danas, međutim, novogodišnji praznici sve češće liče na maraton bez cilja — glasni, skupi, isforsirani i, paradoksalno, iscrpljujući.
Izvorno, ovi dani nisu nastali da bi se „proslavili“. Nastali su da bi se zaustavili. Zimski solsticij, kraj godine, smjena kalendara — u gotovo svim kulturama svijeta ovaj period je označavao refleksiju, zahvalnost i pripremu za novo. Bio je to trenutak kada se simbolično spušta oružje, gase vatre svakodnevice i pravi mjesto za unutrašnji razgovor. Ne sa publikom, nego sa sobom.
Danas je taj razgovor gotovo nemoguć. Zagušen je bukom reklama, obavezom „dobrog provoda“, cjenicima restorana i tiranijom društvenih mreža koje nam poručuju da praznici moraju izgledati spektakularno ili uopće ne vrijede. Umjesto odmora, dobijemo stres. Umjesto bliskosti, logistiku. Umjesto smisla, račun.
Nova godina se ne dočekuje — ona se konzumira.
Komercijalizacija praznika nije nova pojava, ali je posljednjih godina postala brutalno transparentna. Sve je svedeno na ponudu i potražnju emocija. Sreća se prodaje u paketima, mir u dekoracijama, a ljubav u popustima od „samo još danas“. Čak je i nostalgija postala roba. Kupujemo osjećaje koje nemamo vremena stvarno proživjeti.
I tu dolazimo do najvećeg apsurda: praznici koji su trebali spajati ljude često ih dodatno udalje. Porodični susreti postaju obaveza, razgovori površni, a tišina neprijatna. Kao da se plašimo stati. Kao da bi nas tišina mogla suočiti s pitanjima za koja tokom godine nismo imali hrabrosti.
A možda je upravo to njihov stvarni razlog postojanja.
Povratak izvornom značenju praznika ne zahtijeva revoluciju. Ne traži odricanje, već svjesni izbor. Prvo: usporiti bez grižnje savjesti. Ne moraju svi dani biti ispunjeni događajima. Drugo: vratiti praznicima mjeru. Manje planiranja, više prisutnosti. Treće: odvojiti se od ideje da sreća mora biti vidljiva drugima da bi bila stvarna.
Možda je najbolji novogodišnji luksuz danas — ne objaviti ništa.
Praznici bi trebali biti prostor u kojem se čovjek podsjeti da nije samo funkcija, potrošač ili profilna slika. Da vrijednost ne dolazi iz kalendara događaja, nego iz jednostavne činjenice da smo još tu. Sa sobom. Sa onima koje volimo. Ili barem sa istinom o sebi.
Nova godina neće promijeniti ništa sama od sebe. Ali može označiti trenutak kada se konačno prestanemo praviti da stalna buka znači život. Ponekad je najveći napredak — povratak osnovama.
