Ako bi se protekla godina morala svesti na jednu rečenicu, ona bi vjerovatno glasila: svijet više ne pokušava da se pretvara da je stabilan. Maske su pale, retorika je ogoljena, a pukotine u sistemima koji su decenijama glumili funkcionalnost postale su vidljive i golim okom.
Politika: normalizacija haosa
Politički pejzaž protekle godine nije donio velika iznenađenja, ali je donio ono opasnije — navikavanje. Navikavanje na ratove koji se „ne tiču svih“, na diplomatski jezik koji ne skriva cinizam, na demokratiju koja se sve češće koristi kao dekor, a ne kao suština. Izbori se održavaju, ali povjerenje ne raste. Lideri se smjenjuju, ali obrasci ostaju isti.
Posebno zabrinjava lakoća s kojom se autoritarne prakse danas više ne kriju, nego objašnjavaju kao „nužne“, „privremene“ ili „u interesu sigurnosti“. Politika je prestala nuditi viziju — nudi samo upravljanje krizom, a kriza, čini se, postaje trajno stanje.
Ekonomija: rast bez ljudi
Ekonomski pokazatelji su, paradoksalno, često „pozitivni“. Rast BDP-a, stabilizacija inflacije, optimistične prognoze tržišta. Ali iza tih brojki stoji surova istina: ekonomija se oporavlja brže nego ljudi. Rad postaje nesigurniji, srednja klasa tanja, a razlika između onih koji imaju i onih koji preživljavaju – brutalno vidljiva.
Tehnološki napredak, posebno u oblasti vještačke inteligencije, otvorio je nova pitanja o radu, dostojanstvu i vrijednosti ljudskog doprinosa. Dok kompanije bilježe rekorde, pojedinci se pitaju imaju li još uvijek mjesto u sistemu koji sve efikasnije funkcioniše bez njih.
Ljudska prava: selektivna savjest
Proteklu godinu obilježila je i selektivnost empatije. Ljudska prava su ostala univerzalna u teoriji, ali duboko relativna u praksi. Stradanja se mjere geopolitičkom važnošću, a patnja dobija ili gubi na vrijednosti u zavisnosti od toga ko pati i gdje.
Sloboda govora je formalno zaštićena, ali sve češće podložna algoritmima, pritiscima i autocenzuri. Prava postoje, ali njihova primjena zavisi od konteksta, interesa i trenutne političke klime.
Kultura: otpor tišinom
Kultura je, kao i mnogo puta ranije, reagovala povlačenjem i šapatom umjesto urlika. Veliki narativi su ustupili mjesto ličnim pričama, introspekciji i fragmentima identiteta. Film, književnost i vizuelna umjetnost češće su se bavili unutrašnjim lomovima nego velikim idejama.
To nije slabost, već odraz vremena: umjetnost se povukla tamo gdje politika više ne dopire. U tišinu, u sumnju, u pitanje smisla.
Sport: posljednja iluzija pravednosti
Sport je i dalje nudio ono što društvo sve rjeđe pruža — jasna pravila i mjerljiv ishod. Ipak, ni on nije imun na novac, politiku i interes. Fair-play je ostao ideal, ali ne i pravilo. Ipak, u trenucima kolektivne radosti, sport je podsjetio da ljudi još uvijek žele vjerovati u zajednički uspjeh, makar na 90 minuta.
Muzika: nostalgija kao odgovor
Muzika protekle godine često je gledala unazad. Povratak starim zvukovima, reunion turneje, remakeovi i citati prošlosti nisu slučajni. Nostalgija je postala sigurno utočište u vremenu koje ne nudi jasnu sliku budućnosti. Nova muzika postoji, ali često bez ambicije da mijenja svijet — više da ga preživi.
Društvo: umor, ali ne i kraj
Opšte stanje društva može se opisati jednom riječju: umor. Umor od kriza, od polarizacije, od stalnog osjećaja da se „nešto mora desiti“, a nikada se ne desi ništa suštinski novo. Ipak, ispod tog umora tinja nešto važno — odbijanje potpune apatije.
Ljudi još uvijek razgovaraju, pišu, stvaraju, pomažu jedni drugima. Ne zato što vjeruju u brze promjene, nego zato što je to posljednji oblik otpora koji ne zahtijeva dozvolu.
Stvarnost kakva jeste
Ova godina nije bila prelomna, ali je bila razotkrivajuća. Pokazala je gdje smo tačno, bez velikih iluzija i bez lažnog optimizma. Možda je to njen najveći doprinos: prisilila nas je da gledamo stvarnost onakvu kakva jeste.
A tek kada se stvarnost vidi jasno, postoji i minimalna šansa da se jednog dana promijeni.
piše: Nikola Sjen
