Humor je jedna od rijetkih ljudskih sposobnosti koja istovremeno pripada biologiji, kulturi i filozofiji. Smijemo se prije nego što naučimo govoriti, ali tek kroz jezik i društvo humor dobija značenje. On nije samo zabava, niti puka dosjetka — humor je način na koji čovjek razumije svijet, brani se od njega i, ponekad, razotkriva njegove najdublje apsurde.
Smijeh kao mehanizam opstanka
Prije nego što su postojali zapisi, književnost ili formalni oblici zabave, postojao je smijeh. U prvim ljudskim zajednicama humor je imao praktičnu funkciju: smanjivao je napetost, jačao grupnu koheziju i omogućavao kritiku bez otvorenog sukoba. Ismijavanje je često bilo sigurniji način da se ukaže na grešku vođe nego direktna pobuna.
Najraniji oblici humora bili su situacioni i tjelesni — padovi, greške, pretjerivanja. Smijeh je dolazio iz iznenađenja i prepoznavanja: „to sam mogao biti ja“. Taj mehanizam ostao je nepromijenjen do danas.
Prvi zapisani vicevi i vječnost smijeha
Najstarija poznata zbirka viceva, grčki Philogelos iz 4. ili 5. stoljeća nove ere, pokazuje iznenađujuću stvar: ljudi su se prije 1.600 godina smijali gotovo istim temama kao i danas. Glupi učenjaci, loši doktori, bračne nesuglasice, ljudska pohlepa i taština — sve je tu.
Ova činjenica razotkriva jednu važnu istinu: humor se ne mijenja zato što se čovjek bitno promijenio, nego zato što se mijenja kontekst u kojem se iste slabosti ispoljavaju.
Smijeh kao oblik otpora
U društvima s jakom hijerarhijom humor često postaje jedini dozvoljeni oblik istine. Dvorske lude srednjeg vijeka bile su jedini ljudi koji su smjeli ismijavati kralja. Njihova zaštita nije bila u statusu, nego u smijehu: istina izrečena kroz šalu teže se kažnjava.
Odatle i veza između humora i represije. Narodi koji su prolazili kroz dugotrajne krize, okupacije ili ratove često razvijaju crni i autoironični humor. Smijeh tada nije znak lakoće, nego snage — sposobnosti da se apsurd preživi bez gubitka razuma.
Postoji li „najsmješniji“ narod?
Pitanje o najduhovitijem narodu na svijetu često se postavlja, ali ono je pogrešno postavljeno. Humor nije univerzalna mjera, nego kulturni jezik. Britanski suhi sarkazam, irska autoironija, jevrejski intelektualni humor ili balkanski crni vic ne mogu se rangirati — oni se mogu samo razumjeti ili ne.
Zajedničko im je, međutim, nešto važno: humor se najčešće razvija tamo gdje postoji historijska napetost. Smijeh postaje način da se zadrži dostojanstvo u svijetu koji ga stalno dovodi u pitanje.
Najpopularniji žanr humora
Ako postoji univerzalno prihvaćen oblik humora, onda je to situacioni i autoironični humor. On ne napada druge, ne zahtijeva duboko predznanje i ne oslanja se na stereotipe. Njegova snaga leži u jednostavnosti: obična situacija, neočekivan obrt i trenutak u kojem se gledalac ili slušalac prepozna.
Zato su likovi poput Charlieja Chaplina ili Mr. Beana razumljivi širom svijeta. Njihov humor ne pripada naciji, nego ljudskoj grešci.
Humor u savremenom svijetu: od vica do mema
Danas se humor ubrzao. Vicevi su postali kraći, vizuelniji i kontekstualniji. Memovi su nova forma drevnog principa: jedna slika, malo teksta i kolektivno razumijevanje trenutka.
Ipak, i u toj brzini važi isto pravilo kao i prije hiljadu godina — dobar humor ne ismijava slabost drugih, nego razotkriva slabosti svih.
Zašto nam je humor neophodan?
Humor nije bijeg od stvarnosti, nego način suočavanja s njom. On nam omogućava da:
- govorimo istinu bez nasilja,
- podnesemo apsurd bez očaja,
- ostanemo ljudi u okolnostima koje to otežavaju.
Društvo koje se više ne smije — posebno sebi — ulazi u opasnu zonu ozbiljnosti u kojoj greške postaju dogme.
Dakle, ne postoji najbolji vic, najpopularniji narod niti savršeni oblik humora. Postoji samo trenutak u kojem se čovjek nasmije i na sekundu osjeti lakšim. U tom kratkom prekidu između problema i svijesti o problemu nalazi se prava snaga humora.
Smijeh ne rješava svijet, ali ga čini podnošljivim. A ponekad je to najviši oblik mudrosti koji nam je dostupan.
piše: Nikola Sjen
