Još od davnina, ljudi se bore s pitanjem odnosa između istine i milosrđa. Istina je jedna od temeljnih moralnih vrijednosti, ali njena sila može biti i blagoslov i prokletstvo. Dok neki tvrde da istinu treba uvijek govoriti, bez obzira na posljedice, drugi smatraju da ponekad treba izabrati šutnju ili „bijelu laž“ kako bi se izbjeglo povređivanje bližnjeg. Ova dilema ostaje otvorena jer zavisi od situacije, ličnosti i namjere onoga ko govori.
Istina kao moralna obaveza
Filozofi i mislioci od antičkih vremena isticali su značaj istine. Platon je vjerovao da je istina „odraz božanskog u čovjeku“, dok je Aristotel govorio da je „istinit čovjek onaj koji govori ono što jeste, i ne poriče ono što nije“. U tom smislu, govoriti istinu znači živjeti u skladu sa moralnim zakonom, biti iskren i pravedan.Istina je takođe osnova svakog povjerenja. Bez nje, nijedan odnos — bilo prijateljski, porodični ili društveni — ne može opstati. Ako jednom izgubimo povjerenje drugih zbog laži, teško ga ponovo možemo povratiti. Kako je rekao naš nobelovac Ivo Andrić: „Ljudi koji govore istinu ne moraju ništa pamtiti.“
Ova misao podsjeća nas da je istina ne samo vrlina nego i olakšanje — jer ona oslobađa čovjeka od tereta laži i dvoličnosti.
Kad istina povređuje
Međutim, istina nije uvijek lako svarljiva. Njena oštrina može duboko pogoditi, naročito ako je izrečena bez obzira i saosjećanja. Istina koja je izgovorena u gnjevu ili s namjerom da ponizi, prestaje biti moralna — postaje oružje.Zamislimo situaciju kada ljekar mora saopštiti tešku dijagnozu. On mora govoriti istinu, ali način na koji to čini može napraviti ogromnu razliku. Hladna, gruba riječ može slomiti čovjeka, dok istina izgovorena s pažnjom i razumijevanjem može mu dati snagu da se izbori. Ovdje vidimo da nije samo sadržaj, nego i način iznošenja istine ono što određuje njenu moralnu vrijednost.Slično je i u svakodnevnim odnosima. Prijatelj koji nam iskreno kaže da nešto radimo pogrešno — možda nas u tom trenutku boli, ali nas time podstiče da se popravimo. No, ako to kaže s podsmijehom ili bez osjećaja mjere, ta istina gubi smisao i postaje poniženje.
Između istine i dobrote
Filozof Imanuel Kant zastupao je stav da istinu treba uvijek govoriti, bez izuzetka. Za njega je moralna dužnost apsolutna, bez obzira na posljedice. Ipak, mnogi drugi mislioci, poput Džona Stjuarta Mila, tvrdili su da moralnost treba mjeriti po posljedicama djela, a ne samo po namjeri. Ako bi istina dovela do nepotrebne boli, razdora ili nepravde, možda je mudrije izreći je pažljivo, ili je privremeno prećutati.I u religijskom kontekstu, istina i milosrđe moraju ići ruku pod ruku. U hrišćanstvu se kaže: „Istina bez ljubavi je okrutnost, a ljubav bez istine je obmana.“
Ovaj stih možda najbolje izražava suštinu ovog pitanja — nije stvar u tome da li ćemo govoriti istinu, nego kako ćemo je govoriti.
Dakle…
Istina je neophodna za zdravo društvo i čistu savjest. Međutim, apsolutna iskrenost bez obzira na tuđe osjećaje može biti isto toliko štetna kao i laž. Ljudi bi trebali težiti tome da uvijek govore istinu, ali s mudrošću, taktom i ljudskošću. Istina je vrlina tek onda kada služi dobru, a ne kad razara.Kako je jednom zapisao Meša Selimović: „I istina može biti laž, ako se kaže bez ljubavi.“
Zato, ne treba bježati od istine — ali treba znati da je najveća hrabrost govoriti je s poštovanjem i razumijevanjem.
