Brijunski otoci, mali nacionalni park na sjevernom dijelu Jadrana, imaju vrlo jedinstvenu povijest. Nekada područje pogođeno malarijom i negostoljubiv teren, Brijuni su postali važna turistička destinacija već u 19. stoljeću zahvaljujući austrijskom poduzetniku Paulu Kupelwieseru.
Samo deset minuta plovidbe dijeli Fažanu, na istarskom kopnu, od Brijunskih otoka. Po dolasku na glavni mol arhipelaga, na Velikom Brijunu – najvećem otoku, površine nešto više od 5 četvornih kilometara – bićete obavijeni prirodom, nerijetko i tišinom.
Od 1983. godine Brijuni su nacionalni park, te je broj posjetitelja ograničen, a korištenje privatih vozila zabranjeno. Atmosfera je opuštena, a dani prolaze sporo, uz duge šetnje, golf i kupanje u moru. Posjetitelji ovdje dolaze u potrazi za mirnim mjestom koji krijepi.
To je slučaj sa Zoranom i Lavinijom, hrvatskim turistima iz Zagreba, koje susrećemo odmah sjeverno od mola, kraj jedne od staza koje vijugaju kroz drveće. Početak je lipnja i zagrebački par, kao i svake godine, boravi u ovim krajevima tjedan dana.
“Ona me je prvi put ovdje dovela. Rekla je: ‘To je prekrasno mjesto, moramo ići!’ I od tada dolazimo svake godine, manje-više u isto vrijeme”, objašnjava Zoran.
Razlozi zbog kojih se isplati posjetiti Brijune su očiti, kaže njegova partnerica Lavinia. “Daleko smo od civilizacije, nema prometa, samo mir, tišina, zvukovi i ljepota prirode. Ukratko, sve što nam doista treba u našim stresnim životima”.
Tijekom 2024. godine, otprilike 230 000 ljudi posjetilo je Brijune, jedan od najpoznatijih hrvatskih nacionalnih parkova. Ali otoci nisu oduvijek izgledali ovako. Naime, prije nešto više od stoljeća, Brijuni su bili negostoljubivo područje, pogođeno malarijom.
Povijest
Preobrazba Brijuna ostat će zanavijek vezana uz ime Paula Kupelwiesera (1843-1919), austrijskog poduzetnika i čeličnog magnata, koji je 1893. godine kupio otoke za 75 tisuća florina (danas nešto više od 800 tisuća eura) s namjerom da ih pretvori u turističku destinaciju.
Arhipelag je, kao i ostatak Hrvatske, tada bio dio Habsburške Monarhije, a turizam je bio u povojima. Nedaleko od Brijunskih otoka, prvi hoteli nicali su u Opatiji, Puli i drugim gradovima na sjevernom Jadranu.
Željezničke mreže, građene diljem carstva počev od 1850-ih, omogućavale su bogatijim slojevima da stignu do privlačnih morskih ljetovališta. Međutim, na Brijunima, prije dočeka prvih turista, zemljište je moralo biti isušeno, a malarija potpuno savladana.
Tu prvu operaciju Paul Kupelwieser povjerio je Alojzu Čufaru, slovenskom šumaru koji je korjenito izmijenio otoke, posebno Veliki Brijun.
“Alojz Čufar promijenio je topografiju otoka pristupom koji je u to vrijeme bio vrlo moderan. Zatrpao je močvare i stvorio brežuljke koristeći materijale iz obližnjih kamenoloma”, objašnjava hrvatski arhitekt Emil Jurcan. “Rezultat je ono što danas vidimo: svojevrsni park engleskog stila, jedan od prvih u kontinentalnoj Europi i u tadašnjoj Habsburškoj Monarhiji”.
Staze koje je trasirao Alojz Čufar i danas vijugaju desecima kilometara na Velikom Brijunu, prolazeći kroz šume sačinjene od tisuća stabala, uglavnom zimzelenih, posađenih krajem 19. stoljeća.
Zahvaljujući takođe savjetima Roberta Kocha, njemačkog mikrobiologa i dobitnika Nobelove nagrade za medicinu 1905. godine, koji je pomogao Paulu Kupelwieseru da očisti arhipelag, malarija je iskorijenjena u roku od godinu dana, a austrijski poduzetnik mogao je prijeći na drugu fazu svog investicijskog projekta: izgradnju turističke infrastrukture.
Turizam u 19. stoljeću
Danas putnika koji stiže na Veliki Brijun dočekuju tri elegantna, iako pomalo oronula, hotela: Istra, Karmen i Neptun, izravna ostavština Kupelwieserovog rada s početka 20. stoljeća.
“Kupelwieser je dao izgraditi cijeli hotelski kompleks u području luke, od kojeg su danas ostale samo tri zgrade, koje su preživjele bombardiranja tijekom Drugog svjetskog rata”, objašnjava Emil Jurcan. “S arhitektonskog gledišta, zanimljive su iz dva razloga: prvo, prikazuju secesijski stil tipičan za ranu turističku infrastrukturu Austro-Ugarske, i drugo, zgrade su obnovljene i modernizirane 1930-ih kada je otokom upravljala talijanska vladina agencija”.
Upravo ovi hoteli s uređenom obalom, okruženi parkovima i stazama, s grijanim bazenom s morskom vodom u funkciji od 1913. godine, učinili su Brijune primamljivom destinacijom u Austro-Ugarskoj početkom 20. stoljeća.
Izravni noćni vlak tada je povezivao Beč i Pulu, dovozeći kremu austrijskog društva u tadašnju vojnu luku carstva i, nakon kratkog putovanja brodom, stižući na odredište rano ujutro.
Nasuprot hotela Neptun, u nekadašnjem domu dr. Otta Lenza (koji je bio liječnik na otoku Veliki Brijun od 1903. do 1938.), a sada muzeju, nailazimo na jasno svjedočanstvo o vrsti posjetitelja koji su dolazili na otoke početkom 20. stoljeća.
Na zidu uz spiralno stubište koje vodi do Lenzovog stana vise deseci pisama koje su potpisali slavni posjetitelji Brijuna: Thomas Mann, Richard Strauss, Guglielmo Marconi, Lilli Lehmann, Franz Ferdinand, Gustav Klimt, James Joyce… Ukratko, preobrazba, koju je Kupelwieser priželjkivao, označila je pravo zlatno doba za arhipelag.
Brijuni danas, zahvaljujući europskim projektima
“Veliki Brijun je danas takav kakav je zahvaljujući radu Paula Kupelwiesera, koji je preobrazio ovo mjesto”, potvrđuje Marina Giachin Paoletić, voditeljica projekta u Nacionalnom parku.
Stoga će ljetnikovac Paula Kupelwiesera, u središtu otoka, uskoro biti preuređen u muzej. Ovo nije jedini projekt usmjeren na obogaćivanje turističke ponude otočja. Od 2016. do 2021. Marina Giachin Paoletić vodila je “Novo ruho Brijuna” , jedan od najvažnijih projekata dosad provedenih na otocima.
Financiran sredstvima Europskog fonda za regionalni razvoj i hrvatskog javnog fonda, projekt “Novo ruho Brijuna“ podrazumijevao je čitav niz aktivnosti modernizacije na otocima, u ukupnom iznosu od gotovo šest milijuna eura.
Primjerice, kupljeni su turistički vlakovi koji obilaze otok, stvoren je informativni punkt u blizini mola na Velikom Brijunu, a najvažnije je da je otok Mali Brijun otvoren za javnost.
“Sedam vojarni u uvali sv. Nikole na Malom Brijunu obnovljeno je i prenamijenjeno u obrazovne i istraživačke svrhe. U ljeto 2022. otok je otvoren za posebne grupe, a potom i za jednodnevne izlete. Ovo je bilo moguće zahvaljujući još jednoj aktivnosti financiranoj u sklopu projekta, odnosno projektiranju i izgradnji katamarana ‘Mali Brijun’, koji prometuje između Fažane i Malog Brijuna”, zaključuje Marina Giachin Paoletić.
Od Kupelwiesera do Tita
Priča o Paul Kupelwieserovu, nažalost, nema sretan kraj. Austrijski poduzetnik umro je u Beču 1919. u 77. godini. Iako je planirao da, zajedno sa svojim voljenima, bude pokopan u obiteljskom mauzoleju na Velikom Brijunu, njegovi posmrtni ostaci nalaze se u austrijskoj prijestolnici, daleko od supruge i sina, koji počivaju na arhipelagu.
Prvi svjetski rat pokvario je Kupelwieserove planove, naglo okončavajući zlatno doba turističkog kompleksa. Međutim, svatko tko danas šeta Velikim Brijunom ne može ne biti fasciniran djelom austrijskog poduzetnika. Među pažljivo osmišljenim krajolicima i egzotičnim životinjama donesenim na otok u Kupelwieserovo vrijeme, putnik se osjeća kao da je negdje drugdje.
“Kolonija Habsburškog Carstva”, kako kaže iranski umjetnik i pisac Behzad Khosravi Noori, jedan od autora dokumentarnog djela o Brijunima.
“Moje tumačenje je da je Paul Kupelwieser želio pokazati Habsburškom Carstvu što znači imati koloniju, jer bez egzotičnih zemalja ne možete se doista nazvati carstvom. Bez kolonija nema carstva. Dakle, Brijuni su utopija, teatar egzotične zemlje, koje drugačije ne bi postojala u Europi”, objašnjava Behzad Khosravi Noori.
Djelo iranskog umjetnika svojevrsna je nekromancija: dvije povijesne osobe, davno preminule, pripovijedaju o “vlastitom” arhipelagu pred kamerom. Kupelwieser i Josip Broz Tito. Nakon talijanske okupacije, Brijuni su teško bombardirani tijekom Drugog svjetskog rata, a po okinčanju sukoba su dodijeljeni socijalističkoj Jugoslaviji i postali ljetna rezidencija maršala Tita, koji je na arhipelagu provodio četiri do šest mjeseci godišnje.
U to vrijeme, objašnjavaju povjesničari, ovo malo otočje zapravo je bilo druga prijestolnica Jugoslavije, poslije Beograda.
Tito je na otočju provodio dobar dio godine, dočekujući brojne međunarodne goste. Tu je rođen i Pokret nesvrstanih
Nakon razdoblja u kojem su bili popularno turističko odredište, u sklopu Habsburške Monarhije i tijekom talijanske okupacije između dva rata, Brijuni su doživjeli novi procvat po okončanju Drugog svjetskog rata.
U to doba povijest arhipelaga bila je tesno povezana s Fažanom na kopnu, te nije slučajno da obala s koje su brodovi isplovljavali kako bi stigli do otoka i danas nosi ime “Titova Riva”, po najpoznatijem stanovniku Brijuna u 20. stoljeću.
Upravo ovo riva, izgrađena 1950-ih i 1960-ih, početna je točka našeg putovanja i tu se susrećemo s hrvatskim povjesničarom Igorom Dudom, profesorom na Sveučilištu u Puli.
“Nakon Drugog svjetskog rata, unatoč teškom bombardiranju, Brijuni su zadržali privlačnost elitne destinacije, koji su imali od kraja 19. stoljeća. Tako se 1947. godine, među čelnicima nove države – Jugoslavije – rodila ideja da Brijuni postanu zvanična rezidencija“, objašnjava Igor Duda, koautor eseja “Tanned guardians, followers and pioneers. Yugoslav directed tourism across Tito’s Brijuni Islands” .
Titova rezidencija
Pariški mirovni ugovor 1947. godine odredio je granicu između Italije i Jugoslavije u ovom dijelu Istre, a iste je godine maršal Josip Broz Tito prvi put posjetio arhipelag. Međutim, planovi za državnu rezidenciju na Brijunima morali su pričekati još nekoliko godina. Razdor između Tita i Staljina 1948. prisilio je jugoslavenskog vođu da iz sigurnosnih razloga ograniči svoje boravke van Beograda.
Nakon Staljinove smrti 1953. godine, jugoslavenske vlasti mogle su si priuštiti da malo smanje gard i od tog trenutka Brijuni su preuzeli vodeću ulogu u socijalističkoj Jugoslaviji, koju će zadržati sve do Titove smrti 1980. godine.
“Tito je u Beogradu živio u takozvanom Bijelom dvoru, dok je ovdje na Brijunima 1953. godine izgrađena Bijela vila, koja je postala mjesto gdje je Tito provodio između četiri i šest mjeseci godišnje, tako da su Brijuni zapravo postali druga prijestolnica Jugoslavije”, objašnjava profesor Duda.
Ovaj trenutak označio je prekretnicu za arhipelag, ali i za Fažanu na kopnu. Naime, ovaj dio Istre razvijao se drugačije od ostatka poluotoka.
Brijunski otoci bivaju zatvoreni za turizam, a pristup je bio dopušten samo gostima maršala Tita. Brojni šefovi država i vlada sastajali su se s jugoslavenskim vođom na arhipelagu, ne samo u Bijeloj vili, Titovoj službenoj rezidenciji (danas rezidenciji hrvatskih predsjednika), već i u manjoj vikendici, koju je Tito izgradio na otočiću Krasnica.
Che Guevara, Fidel Castro, kraljica Elizabeta, Hruščov, Naser, Nehru, ali i filmske zvijezde poput Sofije Lauren, Richarda Burtona, Elizabeth Taylor… svi su boravili nekoliko dana na Brijunima.
Jalta Trećeg svijeta
Otoci su ubrzo stekli međunarodni značaj, posebno 1956. godine kada su ovdje postavljeni temelji Pokreta nesvrstanih.
“U srpnju 1956. jugoslavenski predsjednik Tito na arhipelagu je ugostio egipatskog predsjednika Nasera i indijskog premijera Nehrua. Pozvao je stotine novinara i fotografa. Tito se s dvojicom državnika sastao na Velikom Brijunu, vodili su cjelodnevni razgovor i konačno je potpisana takozvana Brijunska deklaracija“, objašnjava sociolog Paul Stubbs, autor knjige “Socialist Yugoslavia and the Non-Aligned Movement” .
Na Brijunima su se Tito, Naser i Nehru obvezali ojačati svoje vanjskopolitičke napore, a ovaj sporazum postao je “temelj načelâ Pokreta nesvrstanih: nemiješanje u unutarnje stvari drugih država, pravo na samoodređenje, borba protiv kolonijalizma i neokolonijalizma i tako dalje”, nastavlja Paul Stubbs, koji podsjeća da “neki autori Brijune definiraju kao Jaltu Trećeg svijeta”.
No politička uloga otočja nije bila ograničena na Pokret nesvrstanih. Od 1953. do 1979., Tito je svako ljeto provodio na Brijunima, faktički upravljajući Jugoslavijom, čak donoseći važne odluke iz daljine. Primjerice, bio je na Brijunima u ljeto 1963. kada je Skoplje pogodio snažan potres, te se o obnovi grada odlučivalo na otočju.
Zanimljivo nasljeđe koje svjedoči o tim ljetima na Brijunima jesu egzotične životinje, zaostavština takozvane “otočne diplomacije”, o kojoj govori Paul Stubbs, imajući na umu brojne vođe koji su se susreli s Titom na ovom arhipelagu, često mu donoseći na dar životinje iz svojih zemalja.
“Bile su tu žirafe, poznati papagaj i dva slona koje je Indira Gandhi donijela početkom 1970-ih: Sony i Lanka”, kaže Paul Stubbs te dodaje: “Sony je umro 2010. i Lanka je od tada sama. Ovo je simbol važnosti darova u kontekstu solidarnosti u dekolonizaciji, ali i zlostavljanja životinja od strane ljudi. Konačno, tuga i usamljenost su svojevrsna metafora za sudbinu koja je zadesila Jugoslaviju”.
Egzotične životinje
Tuga i usamljenost nisu pretjerani izrazi: u svom ograđenom prostoru koji dijeli s nekoliko purana, Lanka šeta, crta identične krugove i trlja surlu o ogradu.
Međutim, egzotične životinje (uključujući zebre) nisu jedina opipljiva ostavština jugoslavenskog razdoblja. Na Velikom Brijunu nalazi se i maleni muzej, otvoren 1980-ih, nakon smrti maršala Tita.
U muzeju su izložene fotografije sa sastanaka, karta s putovanjima Galeba – jahte jugoslavenskog vođe – uz predmete iz tog razdoblja, poput Titovog štapa za hodanje. Ispred muzeja parkiran je predsjednički Cadillac, koji turisti danas mogu unajmiti za obilazak otoka.
Na ulazu u muzej susrećemo Filipa, mladog posjetitelja iz Varaždina. Kaže nam da je u muzeju puno naučio. Iako je Hrvat, znao je “ponešto, ali ne puno” o Titovoj vezi s Brijunima. “Mislim da hrvatski obrazovni sustav ne obrađuje adekvatno to razdoblje i da postoji mnogo cenzure. Mladi teško dolaze do određenih informacija”, ističe Filip.
Oni koji su odrasli u ovim krajevima, međutim, dobro poznaju priču. To je slučaj s Rossanom Matejčić Miljević, rodom iz Pule, koja danas vodi turiste na otočje.
“Kad sam bila dijete, moji roditelji i baka i djed pričali su o Brijunima, ali se o njima nije puno znalo. Ostali su mjesto obavijeno velom tajne”, kaže Rossana i prisjeća se: “Pričalo se i da bi Tito ponekad pobjegao s Brijuna kako bi otišao na riblju tržnicu u Puli. Ali onda bi došli po njega!“.
Žitelji Fažane imaju još življa sjećanja na to razdoblje. Mitar Gavočanov predsjednik je Udruge antifašističkih boraca i antifašista “Tito Fažana”. Svake godine u svibnju udruga organizira Titove dane kako bi obilježila razdoblje kada je jugoslavenski vođa živio na korak od grada.
“Titovi dani – objašnjava Mitar Gavočanov – 2025. godine obilježavaju svoje dvadeseto izdanje kao podsjetnik na to razdoblje. Dolaze mnogi Titovi sljedbenici, ljudi iz cijele Istre, Italije i drugih republika”, nastavlja Gavočanov. “To je važan događaj za Fažanu, jer Tito je ovdje provodio puno vremena, među ljudima: često je dolazio s Brijuna, ponekad i potajno. Mogli ste ga sresi u krčmi kako igra karte, dok ga u jednom trenutku netko ne bi prepoznao, a onda bi stigla policija…“.
Dok Fažana svake godine slavi Titove dane, na Brijunima povijest maršala kao da blijedi. Najnoviji projekti na otoku, kao što je “Novo ruho Brijuna” , ne bave se razdobljem nakon Drugog svjetskog rata, a u budućnosti će, čini se, naglasak prvenstveno biti na 19. stoljeću i liku Paula Kupelwiesera.
Prema povjesničaru Igoru Dudi, razlog je jasan: Hrvatska se i dalje teško suočava s pitanjima vezanim za socijalističku Jugoslaviju.
“Povijest druge polovice 20. stoljeća, socijalizam i Titovo prisustvo ostaju u drugom planu. Razlozi su očito općenitiji i tiču se hrvatskog konteksta u cjelini. Naime, ovom povijesnom razdoblju pristupa se s velikim oprezom, ali mislim da Brijuni zaslužuju da se više razgovara o razdoblju od 1947. do 1980-ih, pa čak i do 1990-ih”, ističe povjesničar.
Među onima koji nisu zaboravili Tita i svakodnevno ga se sjećaju jeste Koki, maršalov blistavo bijeli papagaj. U dubokoj starosti od 65 godina, Koki i dalje zabavlja školarce koji posjećuju otok, povremeno se upuštajući u razgovor. Često ponavlja svoje ime, zna pozdraviti i pitati: “Kako se zoveš?”. Ali kada ga obuzme nostalgija, iz središta Brijunskih otoka, Koki i dalje doziva svog starog gospodara.
(balcanicaucaso.org / vjecnavatra.com)
