Sarajevo moje drago je mjuzikl, odnosno muzička drama koja prati stanovnike jedne sarajevske mahale od 70-ih godina 20. stoljeća, pa sve do prelaza u 21. stoljeće.
Glavne likove zatičemo na kraju njihovih gimnazijskih dana i zajedno s njima krećemo na putovanje kroz dekade u kojima će se paralelno s njihovim privatnim momentima kao što su zaljubljivanje, studiranje, zapošljavanje, vjenčanja, rađanja djece, dešavati i važni historijski momenti za društvo i grad – smrt Tita, Olimpijada, početak rata i dolazak mira.
Uz njihove, pratimo i živote starijih generacija, koji brinu za te mlade, njihovo odrastanje i sazrijevanje, dok se istovremeno nose sa vlastitim promašenim ljubavima, životnim razočarenjima, kao i svakodnevnim egzistencijalnim problemima.
U tom preplitanju, sudaru ličnih snova, želja i nadanja, sa stvarnošću koja nema uvijek milosti, ali daje povremene radosti, dešava se život te mahale i njenih stanovnika.
U ovoj predstavi mahala je mikrokosmos, pozornica autentičnih likova, koji nas, na posebno emotivan način, žele podsjetiti na pomalo izgubljenu instituciju komšiluka, u kojem su svi brinuli o svima, kada je ulica bila i mjesto odgoja, disciplinovanja i pametnog usmjeravanja, gdje su svi dijelili sve sa svima, a najviše sebe kroz ljubav, brigu i neizbježnu sarajevsku filozofiju.
Predstava je ovo o nama, kakvi smo bili i kakvi smo još uvijek, iako smo se u međuvremenu negdje malo izgubili. Uz Sarajevo moje drago vraćamo se sebi.
Mješavina melanholije, vedrine i ironije
Ovih dana u Narodnom pozorištu Sarajevo radim intenzivno sa velikom ekipom autora, izvođača i saradnika na prvom originalnom bosanskohercegovačkom mjuziklu Zlatana Fazlića Fazle ” Sarajevo, moje drago”. Sarajevo je grad koji ima svoju prepoznatljivu i veliku istoriju muzike, rok i pop scene. Ona se nije rađala samo u studijima, na koncertima ili na festivalima, nego u mahalama, kafanama, studentskim sobama, u tihim noćima kada neko zasvira gitaru i zapjeva.
Muzika Sarajeva je oduvijek bila prepoznatljiva po onoj mješavini melankolije i vedrine, po ironičnom osmijehu koji skriva bol, i po upornosti da se i u najtežim trenucima pronađe melodija.
U tom kontinuitetu, Zlatan Fazlić Fazla zauzima posebno mjesto. On je kantautor koji nije samo pisao pjesme – on je bilježio život. Njegov opus se ne može odvojiti od Sarajeva, jer je Sarajevo utkano u svaku njegovu notu, u svaku riječ. Njegove pjesme zvuče kao unutrašnji monolog grada, onaj koji se ne govori naglas, ali ga svi osjećamo.
Muzika Zlatana Fazlića bila je i ostala intimna, a istovremeno kolektivna. Kada pjeva, to zvuči kao da pjeva za nas, ali i umjesto nas. Kao da je pronašao riječi koje mi nismo znali izgovoriti, a osjećali smo ih u sebi. Upravo zato njegove pjesme nisu potrošne – one su tu da podsjećaju da Sarajevo nije samo kulisa, nego živi organizam sa svojom tugom, radošću, humorom i boli.
U njegovim stihovima često ima jednostavnosti, ali to je ona jednostavnost koja dolazi iz iskrenosti. On ne pravi velike poze, ne traži aplauze na silu. Naprotiv, kao da nam u pjesmama nudi komad vlastite intime. I baš zato ga slušamo sa posebnim povjerenjem. Jer kad Fazla zapjeva, osjetimo da tu nema laži.
Značaj njegovog muzičkog djela leži i u tome što je on, na svoj način, čuvar identiteta Sarajeva. Ne onog idealizovanog, turističkog Sarajeva iz razglednica, nego stvarnog,
