Pitanje smisla života jedno je od najstarijih i najdubljih pitanja koja muče ljudski um. Od drevnih civilizacija do savremenog doba, čovjek se pita: Zašto postojim? Ima li moj život svrhu? Odgovori na ta pitanja dijele čovječanstvo na dvije velike grupe — one koji vjeruju da smisao dolazi od Boga ili neke više sile, i one koji vjeruju da čovjek sam stvara smisao svoga postojanja. U toj podjeli leži i temeljni sukob između religijskog i sekularnog pogleda na svijet.
Religijski pogled: smisao kao dar odozgo
Za religiozne ljude, život bez Boga bio bi poput knjige bez autora. U gotovo svim religijama, Bog se doživljava kao izvor života, moralnog zakona i svrhe postojanja. Vjera daje čovjeku osjećaj da njegov život ima smisla, čak i u patnji, jer sve što se događa ima razlog poznat samo Bogu. Kršćanstvo, islam i judaizam uče da je čovjek stvoren „na sliku Božiju“, te da je njegov zadatak da svojim životom svjedoči o Božjoj volji i ljubavi.
Bez vjerovanja u Boga, tvrde vjernici, život bi bio samo prolazna slučajnost, niz bioloških procesa bez dubljeg značenja. Tolstoj je, nakon duhovne krize, zapisao:
„Bez vjere, ne bih mogao živjeti. Da ne vjerujem da moj život ima smisao, ubio bih se.“
Za njega, kao i za mnoge druge, Bog je bio jedina garancija da čovjekovo postojanje nije uzaludno.
Sekularni pogled: smisao kao ljudska tvorevina
Nasuprot tome, ateistički i humanistički mislioci tvrde da smisao ne mora dolaziti odozgo — on nastaje iznutra, iz čovjekove slobode i svijesti. Egzistencijalisti poput Jeana-Paula Sartrea i Alberta Camusa vjerovali su da svijet nema unaprijed zadat smisao, ali da čovjek upravo zato ima slobodu da ga sam stvori. Sartre je napisao:
„Čovjek je osuđen na slobodu — jer, jednom kad postoji, odgovoran je za sve što čini.“
Prema njemu, smisao života ne otkrivamo, nego ga gradimo svojim djelima, izborima i odgovornošću.
Camus je otišao još dalje tvrdeći da je svijet „apsurdan“ — da u njemu nema skrivenog plana, ali da čovjek i u toj apsurdnosti može pronaći dostojanstvo tako što će živjeti uprkos besmislu. Njegov poznati lik, Sizif, simbol je čovjeka koji, iako gura kamen uz brdo bez kraja i smisla, nalazi sreću u samom činu borbe. U tom svjetlu, život bez Boga ne mora biti prazan — može biti još plemenitiji jer čovjek preuzima odgovornost da mu sam da vrijednost.
Moral bez Boga — moguć ili nemoguć?
Jedan od glavnih argumenata teista jeste da bez Boga nema ni objektivnog morala. Ako nema božanskog zakona, sve postaje dozvoljeno — kako je zapisao Dostojevski kroz usta Ivana Karamazova:
„Ako Boga nema, sve je dopušteno.“
Ipak, sekularni mislioci tvrde suprotno: moral ne mora proizlaziti iz religije, već iz empatije, razuma i zajedničkog interesa ljudi da žive u miru. Humanisti vjeruju da čovjek može biti dobar jer shvata vrijednost života i patnje drugih, ne zato što očekuje nagradu ili kaznu na onom svijetu.
Primjeri iz istorije pokazuju da su i vjernici i nevjernici činili i velika dobra i velika zla. To govori da korijen morala nije samo u vjeri, nego i u unutrašnjoj svijesti čovjeka.
Potraga za smislom između vjere i razuma
Možda odgovor na pitanje nije ni u jednom ekstremu. Čak i oni koji ne vjeruju u Boga često osjećaju potrebu za „nečim većim od sebe“ — bilo da je to priroda, čovječanstvo, umjetnost ili ideja pravde. Na taj način, i bez formalne religije, čovjek može osjećati povezanost s nekom višom stvarnošću. To je ono što filozof Viktor Frankl naziva „voljom za smislom“ — dubokom ljudskom potrebom da u svemu što radimo pronađemo svrhu. Frankl, koji je preživio logore, smatrao je da čovjek može preživjeti gotovo sve, osim osjećaja da njegov život nema smisla.
Zaključak: smisao kao zajednička potraga
Dakle, može li život biti smislen bez vjerovanja u Boga? Odgovor zavisi od toga kako definiramo smisao. Ako ga shvatamo kao dar od Boga, onda ne. Ako ga shvatamo kao naš lični zadatak, onda da. Možda je istina negdje između — da smisao ne pronalazimo, nego stvaramo, a u toj potrazi, bilo kroz vjeru ili kroz razum, čovjek dotiče ono božansko u sebi.
Život ima onoliko smisla koliko mu sami damo. Vjera može pomoći da ga pronađemo, ali i bez nje, čovjek može biti svjetlost drugima. Jer smisao, u svojoj najdubljoj suštini, nije pitanje dogme — nego pitanje ljubavi, stvaranja i ljudske sposobnosti da svijet učini boljim mjestom.
