Pod turskim brežuljcima Kappadokije, u zemlji gdje stijene pričaju priče starije od pisane historije, leži jedno od najfascinantnijih arheoloških čuda — podzemni grad Derinkuyu. Ovaj nevjerovatni kompleks nije mit, već stvarnost: duboko ispod površine, vijekovima zaronjen u tišinu stijene, Derinkuyu je mogao primiti i skloniti — prema procjenama — do 20.000 ljudi zajedno sa životinjama i zalihama hrane.
Struktura i funkcija podzemnog grada
Derinkuyu je bio izgrađen isklesavanjem meke vulkanske stjenovite mase (tuf) i razvio se kroz vijekove uz višestruke adaptacije i proširenja. Grad se spušta do dubine od oko 85 metara i sadrži više nivoa, tunele, staje za stoku, cjeline za smještaj, ostave, vinarije, dio za proizvodnju ulja, prostorije za molitvu, hramove/crkve, pa i škole — što govori da nije bio samo utočište za kratkoročni bijeg, nego za dugotrajni kolektivni život.
Svaki nivo mogao je biti zatvoren iznutra — “gigantskim kamenim vratima” — što je omogućavalo obranu u slučaju napada. Tuneli su povezivali mnoge dijelove, postojali su duboki vodeni bunari i sofisticiran ventilacioni sistem sa brojnim oknima/kanalima za zrak, što je omogućavalo preživljavanje velikog broja ljudi i životinja u skučenim, podzemnim uslovima.
Povod za gradnju i upotreba
Gradovi‑podzemlja u Cappadokiji, među kojima je Derinkuyu najveći i najpoznatiji, vjerovatno su nastajali iz potrebe za zaštitom. Kroz istoriju, stanovnici Anatolije i okolnih regija bili su često izloženi pljačkama, invazijama i neprijateljskim napadima. Podzemni gradovi su nudili sigurno utočište.
Takođe, historija bilježi da su u raznim periodima — posebno u ranom hrišćanskom dobu i tokom arapsko‑bizantskih ratova — ljudi tražili zaklon pod zemljom da spasu sebe, porodice (uključujući i životinje) i svoja dobra.
Misterije, dileme i značaj
Ipak, iako se Derinkuyu prihvata kao historijska činjenica, postoje i nejasnoće. Tačno porijeklo — ko su i kada prvi iskopali najdublje dijelove, pod kojim okolnostima — nije potpuno dokumentovano. Dok su neki dijelovi grada datirani na doba Frigijanaca (8–7. vijek p.n.e.), značajna proširenja desila su se u Bizantijskom periodu.
Takođe, nije sa sigurnošću dokazano da je Derinkuyu u svakoj epohi bio naseljen s 20.000 ljudi — ta cifra je procjena kapaciteta. Količina ljudi koji su zaista neko vrijeme tamo boravili mogla je značajno varirati. Ipak — da je grad bio sposoban da primi toliki broj ljudi sa životinjama i zalihama, pokazuje njegovu veličinu i sofisticiranost.
Danas Derinkuyu simbolizuje otpor, snalažljivost i prilagodljivost starih civilizacija. On svjedoči o ljudskoj potrebi za sigurnošću — i spremnosti da se, pred opasnošću, zakopa u stijenu i preživi u mraku. Kao takav, predstavlja dragocjeno naslijeđe ne samo za Tursku, nego za čitav ljudski rod.
Dakle — tvrdnja da u Turskoj postoji podzemni grad u kojem se nekada moglo skloniti — i jeste – do oko 20.000 ljudi — nije mit. Derinkuyu je stvaran, jedinstven i impresivan spomenik ljudske istorije, inženjeringa i borbe za preživljavanje. Čak i ako službenih istorijskih zapisa ima malo, njegova arhitektura i mogućnosti koje pruža govore jasno: u vrijeme opasnosti, stotine i hiljade ljudi su tu našle spas.
Ovo podsjeća da povijest nije samo priča o kraljevima i ratovima — ponekad je to priča o običnim ljudima koji, kada je sve protiv njih, grade labirinte ispod zemlje i opstaju. Derinkuyu je rezultat takve žrtve i nade.
