Ujutro 17. oktobra 1961. godine, osamnaestogodišnji student ekonomije stajao je na peronu željezničke stanice Dartford, čekajući voz za London. Mick Jagger se uputio u London School of Economics na još jedan dan predavanja.
Pod rukom je nosio dvije ploče koje je nedavno primio poštom iz Chicaga: Chuck Berryjevu “Rockin’ at the Hops” i kompilaciju Muddyja Watersa pod nazivom “The Best of Muddy Waters”. Početkom 1960-ih u Engleskoj, ovo nije bilo samo rijetkost – bilo ih je gotovo nemoguće pronaći. Britanske prodavnice ploča nisu imale autentični američki blues i R&B. Ako ste željeli pravu stvar, morali ste znati gdje tražiti i morali ste biti spremni čekati sedmicama na međunarodnu dostavu pošte od Chess Recordsa u Chicagu. Jagger je znao gdje tražiti.
I tako, dok je Mick stajao na peronu, s albumima pod rukom, drugi tinejdžer ih je primijetio. Keith Richards, 17-godišnjak i student Sidcup Art Collegea, također je čekao voz tog jutra. Keith je volio svirati gitaru i bio je opsjednut američkim bluesom, rock and rollom i R&B-om – muzikom koju većina britanske djece njegovih godina nikada nije čula. Kada je vidio šta Jagger nosi, nije se mogao suzdržati. Prišao je i započeo razgovor.
Nevjerovatno je da se Jagger i Richards nisu bolje upoznali još prije s obzirom da su obojica odrasli u Dartfordu, gradu u Kentu, oko 29 kilometara jugoistočno od Londona. Kao djeca su živjeli samo nekoliko ulica jedan od drugog. Njihove majke su se poznavale, pohađali su istu osnovnu školu – Wentworth Primary – i čak su svirali zajedno kao dječaci, ali od tada su se njihovi putevi su se razišli. Različite srednje škole, različiti interesi, različiti društveni krugovi. Do tinejdžerskih godina, potpuno su izgubili kontakt. Mogli su se sresti na ulici, a da se ne prepoznaju.
Sve do tog oktobarskog jutra na željezničkoj stanici, kada je Keith Richards ugledao ploče pod rukom Micka Jaggera i shvatio da gleda u nekoga ko dijeli njegovu strast prema muzici za koju većina Engleske nije ni sanjala da postoji.
“Imaš Muddyja Watersa!” rekao je Richards, prilazeći. “Gdje si to nabavio?”
Jagger je objasnio da ih je naručio direktno od Chess Recordsa u Americi. Nisu se mogle kupiti u Engleskoj, ali ako ste znali adresu izdavačke kuće i imali strpljenja, mogli ste ih naručiti poštom iz Chicaga. Richards je bio impresioniran. Sreo je nekog ko nije bio samo zainteresovan za američki blues i rock and roll, već dovoljno posvećen da pronađe originalne snimke, da traži autentičan zvuk umjesto da se zadovolji britanskim obradama ili razvodnjenim verzijama.
Ukrcali su se zajedno u voz i razgovarali tokom cijele vožnje do Londona. Razgovor se kretao oko njihovih omiljenih muzičara, pjesama koje su voljeli, zvuka koji su obojica tražili. Chuck Berry. Muddy Waters. Little Richard. Bo Diddley. Jimmy Reed. Imena su se izlila – umjetnici za koje većina britanskih tinejdžera nikada nije čula, ali koji su predstavljali sve vitalno, uzbudljivo i stvarno u vezi s američkom muzikom.
Richards je te večeri pozvao Jaggera k sebi da pravilno posluša ploče. Te noći su sjedili u Richardsovoj sobi i više puta puštali albume, analizirajući gitarski rad, vokalnu isporuku, sirovu energiju koja je ovu muziku činila toliko drugačijom od uglađenog popa koji dominira britanskim radiom.
Jagger je spomenuo da pjevao u bendu – Little Boy Blue and the Blue Boys – koji je uglavnom svirao blues i R&B obrade. Probali su, ali rijetko nastupali, boreći se da pronađu mjesta zainteresirana za američku blues muziku. Keith je uzeo gitaru i svirao, a Mick je bio impresioniran. Sljedeći korak je bio prirodan. Mick je pitao da li bi Richards bio zainteresovan da mu se pridruži. Odgovor je bio potvrdan.
Tokom sljedećih mjeseci, svirali su zajedno, usavršavali svoj zvuk i produbljivali svoje prijateljstvo. Ali Little Boy Blue and the Blue Boys je bio i ostao samo grupa entuzijasta koji su svirali jedni za druge više nego za publiku.
Sudbina je htjela da 1962. godine Jagger i Richards upoznaju još jednog mladog muzičara podjednako opsjednutog američkim bluesom. Sreli su Briana Jonesa, multiinstrumentalista iz Cheltenhama koji se preselio u London kako bi se bavio muzikom. Bio je stariji, iskusniji i izuzetno motivisan. Objavio je oglas tražeći muzičare za formiranje ozbiljnog ritam i blues benda, takvog kakav bi muziku mogao pretvoriti u karijeru, a ne samo u hobi.
Kada su se ova trojica sreli hemija je bila trenutna. Ista strast, ista posvećenost autentičnom bluesu i R&B-u, ista ambicija da se zaista nešto postigne. Jones je već okupljao bend. Regrutovao je pijanistu Iana Stewarta i pravio audicije za ostale muzičare. Kada su se Jagger i Richards pridružili, jezgro je bilo kompletno. Ali im je trebalo ime.
Prema legendi, Jones je telefonom razgovarao sa novinarom koji ga je pitao kako se bend zove. Jones je pogledao ploču koja je ležala na podu blizu telefona – album Muddyja Watersa. Njegov pogled je pao na naziv pjesme: “Rollin’ Stone”.
“Zovemo se The Rolling Stones”, rekao je Jones. Ime je ostalo.
The Rolling Stones su svoj prvi koncert kao bend odsvirali 12. jula 1962. u Marquee Clubu u Londonu. Postava te večeri je bila: Jagger na vokalu, Richards na gitari, Jones na gitari, Stewart na klaviru, Dick Taylor na basu i Tony Chapman na bubnjevima. Ritam sekcija se mijenjala nekoliko puta prije nego što se stabilizovala s Billom Wymanom i Charliejem Wattsom.
Od tih ranih dana sviranja u malim klubovima, The Rolling Stones će postati jedan od najuspješnijih i najutjecajnijih bendova u historiji rocka. Snimili su desetine albuma, prodali stotine miliona ploča, neprekidno bili na turneji više od šest decenija i definisali šta znači biti rock and roll bend. A sve je počelo tim slučajnim susretom na željezničkoj stanici Dartford.
