Svaki dan je pun misterija. Ne one velike, egzistencijalne, nego sitne, gotovo neprimjetne — one koje nas zbunjuju, iritiraju i, kad se osvrnemo, nasmijavaju. Poput utisnutih pruga na peškirima.
Zašto su tamo? Niko ne zna. Ne služe ničemu očiglednom. Nisu vodič za pranje, nisu mjera za sušenje. Ali su tu. I dok ih gledamo, osjetimo blagi nemir — da li nešto propuštamo, da li ovo ipak ima neki smisao? Ne, nema. Ali naš mozak insistira da smisao postoji. I tu počinje komedija svakodnevnog života.
Rituali su slični. Pranje ruku u tačno određenom redoslijedu, slaganje čaša na police u supermarketu, otvaranje vrata “desnom nogom prvi put ujutro” — sve su to pravila bez logike, ali s implicitnom težinom. Kršiti ih je, u našem umu, gotovo zločin. Počinješ dan s pitanjem: „Da li sam ovo uradio kako valja?“ — iako zapravo niko ne gleda. Samo smo mi ta publika, i mi smo osuđeni na vlastiti apsurd.
I onda su tu sitnice — one male stvari koje nikada ne bi trebale imati značaj. Zašto se čaša uvijek prevrne kad ju staviš na rub stola? Zašto gumice za kosu nikad nisu tamo gdje ih tražiš? Zašto peškiri imaju utisnute pruge? Svijet se igra s nama, a mi glumimo ozbiljnost. Svaka sitnica je mini-test naše sposobnosti da prihvatimo kaos s osmijehom. Ili s laganom iritacijom — što je zapravo isto.
A najlepše u svemu tome? Ništa od toga nema posljedica. Peškir s prugama neće ti spasiti život, rituali nisu karta za sreću, a sitnice neće izazvati apokalipsu. Ali cijeli spektakl, cjelodnevno igranje i zabrinutost zbog besmislenog, čini život zanimljivijim. On nas uči da apsurd može biti zabavan.
Na kraju, dok stojimo pred gomilom utisnutih pruga i rituala koji nemaju smisla, shvatimo: život je kolekcija banalnih misterija, a mi smo jedini koji se pitamo čemu služe. I u toj trivijalnoj zbunjenosti, pronađemo malu, tihu radost — jer ponekad apsurd jednostavno vrijedi živjeti.
piše: Nikola Sjen
