Kad se velike sile igraju, pravila nisu obaveza
Svijet danas prolazi kroz fazu koja podsjeća na kasni 19. vijek, popularno nazvan Belle Époque, period prividnog mira i prosperiteta u Evropi prije Prvog svjetskog rata. Na površini: cvjetajuća globalna trgovina, tehnološki optimizam, naizgled umrežene ekonomije i pregovori među elitama. Ispod površine: brza promjena odnosa moći, nove sile traže svoje mjesto, a stare sile vjeruju da još uvijek kontrolišu pravila. Savezi postoje, ali su krhki.
Danas je ključna razlika u tome što imperije više ne priznaju iskreno granice poretka. Teritorijalne ambicije se pakuju u jezik sigurnosti, stabilnosti i tržišta; pravila se ne odbacuju, nego selektivno primjenjuju. Licemjerje je teže za kontrolu od čistog cinizma.
Historijske paralele
Najbliži konkretan presedan je Sudetska kriza 1938. godine. Nacistička Njemačka je tražila aneksiju Sudetske oblasti Čehoslovačke pod izgovorom zaštite njemačke manjine i “sigurnosnih interesa”. Velike sile, prije svega Velika Britanija i Francuska, pristale su kroz Minhenski sporazum, vjerujući da time kupuju mir. Sudeti nisu bili uzrok rata, nego dokaz da se pravila više ne brane — uvod u dezintegraciju evropske sigurnosti godinu dana kasnije.
Sličnost s današnjim svijetom: velika sila traži teritoriju “iz sigurnosnih razloga”, obećavajući da je to “posljednji zahtjev”. Pritisak se vrši bez formalnog rata, a saveznici vagaju “realnost”. Razlika: danas nema masovne ideologije, ali postoji čist interes, što je opasnije jer interes ne poznaje granice.
Paralela sa krajem Lige naroda (1931–1936) potvrđuje isti obrazac. Kada je Japan okupirao Mandžuriju, Liga je reagovala izvještajima i osudama, ali bez stvarnih sankcija. Poruka agresoru bila je jasna: pravila postoje, ali njihovo kršenje nema cijenu. Isto se ponovilo italijanskom invazijom na Etiopiju 1935. godine. Institucija je formalno postojala, ali je prestala biti faktor odvraćanja — moć se prebacila u ruke onih koji su spremni pravila ignorisati. Današnja situacija prati isti obrazac: zabrinutost, pozivi na dijalog i “deeskalaciju”, ali bez jasno određene crvene linije.
Najnovija vijest: Davos, 21. januar 2026.
Najčitanija svjetska vijest danas dolazi upravo iz Davos: američki predsjednik Donald Trump je ponovo istakao namjeru SAD da “osigura” Grenland, teritoriju koja pripada Danskoj, uz tvrdnju da ne planira vojnu invaziju. Ipak, prijetnje i pritisci izazvali su oštru reakciju evropskih lidera i rast tenzija unutar NATO saveza.
Evropski lideri brane suverenitet teritorija i pravo međunarodnog poretka. Evropski parlament je zaustavio rad na trgovinskim sporazumima kao oblik institucionalnog pritiska. Tržišta reaguju na rizike od trgovinskih i geopolitičkih posljedica.
Ukratko, ovo nije lokalna tema. Ovo potencijalno mijenja dinamiku odnosa između najvećih sila svijeta i testira granice međunarodnog prava i savezništva. Poput Sudeta 1938. ili Mandžurije 1931., presedan postaje važniji od same teritorije.
Današnji svijet i njegov problem
Ključna razlika u odnosu na prošlost je nuklearno oružje. Direktni rat je malo vjerovatan, ali stalna kriza je neizbježna. Pritisak se seli u ekonomiju, tehnologiju i teritorijalne “sive zone”. Današnji svijet ne liči na 1939., nego na 1910. bez izlaza kroz rat.
Historija je dosljedna: kada pravila gube značaj, moć postaje argument, presedani se normalizuju, a ishod nikad nije stabilnost ili kontrolisana dominacija — nego neočekivan lom na margini, dok većina gleda u drugom pravcu.
Ako je 20. vijek naučio svijet da je rat previše skup, 21. vijek uči da je haos bez rata sporiji, ali jednako razoran.
Svijet danas podsjeća na legendarnu rečenicu iz popularnog jugoslovenskog filma: “Bez panike, puška je zakočena”, a puška zatim ipak opali.
Mi stojimo na margini globalnog raspada poretka. Kad se velike sile zaigraju, a pravila nisu obaveza, mali gube prvi: Na kraju i veliki gube sve što su mislili da je sigurno — legitimnost, saveznike, predvidljivost, kontrolu nad krizama i vrijeme.
Sve to i bez metka.
piše: Nikola Sjen
